Muralisti svjetskog glasa, reperi i DJ-i okupili se na jednom od najboljih ljetnih festivala

Već dulje vrijeme ne hrlim na razvikane festivale na hrvatskoj obali. Tri su razloga za to: preskupo pivo, gužve posvuda (šank, toalet) i skupa ulaznica. Primjera radi, prošlo sam ljeto na jednom festivalu na Zrću malo pivo, koje je jedan moj prijatelj tada prigodno okarakterizirao “kapima za oči”, plaćao 45 kuna. I nije to ništa teško ili naporno ako ste veliki muzički fan – posebice elektronske glazbe – jer festivalski su lajnapi na takvim događanjima zaista svjetski i vrijedni svakog čekanja preskupog piva, no ako se na festivale odlazite prvenstveno promuvati, navedene bi vas stvari mogle izbaciti iz takta.

Manje je poznat, međutim, bum malenih i nezavisnih hrvatskih festivala u posljednjih nekoliko godina, onih iza kojih stoje domaće snage, lokalni menadžment i know-how. Festivali su to koji, doduše, ne privlače toliko snažan muzički lajnap; ne posjećuju ih svjetske zvijezde pa tako ne dolaze niti bezbrojni Britanci, no u pravilu okupljaju najbolje od domaće i regionalne muzičke scene. I čine to na najbolji način, bez gužvi za toalet i preskupog piva, a u pravilu i uz bogat popratni popodnevni društveni program koji vam krati sate do večernjih nastupa bendova. U red takvih domaćih festivala spadaju, primjerice, upravo završen Ferragosto JAM na Orahovačkom jezeru, kao i vrlo zanimljiv umjetničko-muzički festival Graffiti na Gradele na Bolu na Braču, koji je protekloga vikenda u svojem sedmom izdanju održan na već dobro poznatoj lokaciji bolske Bijele kuće.

Ta derutna kuća na zaboravljenoj istočnoj strani općine Bol, tek koji kilometar od šminkerskih resorta i slavne plaže Zlatni rat, prvotno je funkcionirala kao sjemenište, da bi potom bila pretvorena u gimnaziju koju su 1936., prema projektu arhitekta Lavoslava Horvata, preuredili redovnici obližnjeg dominikanskog samostana sv. Marije Milosne. Mijenjala je zgrada u tim čudnim vremenima još nekoliko funkcija, pa je tako za vrijeme Drugog svjetskog rata preuzela ulogu općinske bolnice, a poslije rata i normalizacije odnosa postaje đački dom. Tadašnje državno poduzeće Zlatni rat preuzima upravljanje kompleksom 1963., kada je zgrada opet prenamijenjena, ovaj put u hotel, da bi uskoro postala nezaobilazni faktor bolskog i bračkog turizma. Bijela kuća napokon je tijekom Domovinskog rata poslužila i brojnim izbjeglicama kao sklonište od rata i stradavanja.

Od završetka rata Bijela kuća stoji i propada u državnom vlasništvu, i to u Bolu na Braču, jednom od najljepših hrvatskih otoka, gdje nedostaje smještajnih kapaciteta, a u srcu sezone kao suho se zlato iznajmljuje i prodaje sve što možete zamisliti, od garažice bez prozora do elitnih vila.

Sve dok ne stigne ljeto i s njime sad već tradicionalno festivalsko okupljanje Graffiti na Gradele.